O prvim kazališnim predstavama u Dubrovniku znamo da su se održavale u doba renesanse negdje među dubrovačkim kućama i ulicama, a najčešće na širokom prostoru ispred Kneževa dvora. Stari arsenal Orsan bio je prvi dubrovački zatvoreni teatarski prostor od kraja 17.stoljeća do 1808.godine, a poslije pada Dubrovačke republike kad je Velika vijećnica izgubila svoju funkciju teatar je organiziran u toj dvorani. To je kazalište nosilo naziv Kneževsko kazalište i korišteno je od 1809. do 1817.godine. kad je stradalo u požaru.
U vrijeme austrijske vlasti kazališna djelatnost odvijala se u uređenom prostoru kuće Gozze (Gučetić), u periodu od 1823. do 1864.godine. Zgrada u kojoj Kazalište Marina Držića djeluje danas izgrađena je 1865.godine, a izgradnju je financirao Luko Bonda (Bundić). Nazvana je Bondin teatar i pod tim imenom djeluje do Drugog svjetskog rata.
Oslikani strop dubrovačkog kazališta djelo je Vlaha Bukovca (Cavtat 1855. – 1922. Prag), koji postavlja temelje hrvatske moderne.Tema Bukovčeva djela, slikanog na stropu 1901.godine je «Krunjenje dvostruko na nebu i zemlji». Svečani zastor Kazališta s motivima dubrovačkog gradskog života oslikao je umjetnik Franko Delale 1986. Danas, u Kazalištu Marina Držića zaposleno je 45 djelatnika od čega je 13 glumaca.
Studentski teatar Lero djeluje u Dubrovniku od 1968. godine. Nastupao je na gotovo svim hrvatskim kazališnim i drugim festivalima i u unozemstvu (Poljska, Italija, Grčka, Austrija, Velika Britanija, Mađarska...) i zasluže pohvale i kritike za svoje predstave kao i nagrade i priznanja za svoju tetarsku posebnost, dosljednost i prepoznatljivost. U svom repertoaru igrao je uprizorene, uz ostale: Brechta, Ionesca, Ivšića, Terentjeva, Ruzantea, Witkiewicza, Gučetića, Rozewicza, Šklovskog, Becketta, Šehovića, Paljetka, Harmsa, Lennona i druge a od 1990. najčešće autorske projekte Davora Mojaša (Stanje lune, Valcer, Elegija, Tango, Možda vjetar?, Uzdah Marije Orsole, Ruže s juga, Leptirice noći, Divan dan...). Predstava Ljepirice, na neki način, dio je novije Lerove i Mojaševe (jer bilo je i ranijih sličnih „posezanja“) trilogije suvremenog kazališnog i Lerovskog propitivanja i preispitivanja dubrovačke književne baštine (M.Držić Epitaphio 2009., Gjene&Ivo Vojnović Psyche Pelingrada 2010.) i prvo scensko „uprizorenje“ (fragmenata) djela Paska Antuna Kazalija, Ivana Augusta Kaznačića, Orsata Meda Pucića i Mata Vodopića. Ljepirice su, kao i u prethodnim kazališnim avanturama ovog dubrovačkog teatra i Lerovska posveta Gradu koji ga je iznjedrio, zahvala podneblju koje ga je formiralo, daru vlastitim kapljama duše i utihama u zovu snovoplova kojem se prepustio ... I po danu i po noći / I u dobar i u zo čas / Moja ljubav ti svjedoči: / U tebi mi svak je spas.
Osim njih, možete posjetiti i Kazališna grupu Mariani u Pločama. Za sve detaljne informacije provjerite web stranice u bočnom izborniku.
